“Janian je dokono sjedio pokraj vatre i pjevušio neku meditativnu melodiju od pet-šest tonova, koja kao da je odjekivala iz nekog drugog svijeta. Zvučala je drevno, staro kao sama Zemlja, duboko kao Svemir. Isti tonovi ponavljali su se opet i opet, ali činilo mi se da mi nikad ne bi mogli dosaditi. Osjećao sam se kao da bih zaista mogao ostati tamo zauvijek, iako sam znao da ću se sutradan spustiti iz krošanja na zemlju kao da padam iz raja i otići dalje. Legao sam na pod uz vatru i zažmirio. Džungla je odisala svježinom. Janian je i dalje potiho pjevao svoju pjesmu. Visoko među krošnjama, kuća se njihala na noćnom povjetarcu.“

“Kad god skočiš,prijatelju,suđeno ti je da padneš. To ti se čini neizbježno. Neminovno. Svaku stanicu tvog tijela pokreće ta univerzalna sila. Tvoje ipak nije da padneš. Tvoje je da poletiš. Ali padat ćeš ponovno i ponovno. Sve dok ne pomisliš da je tlo koje te vuče tvoj dom,da je tlo sigurno i dobro. Primijetit ćeš da nisi ptica,da nisi građen da letiš i pomislit ćeš da si stvoren da živiš na tlu. Ali na tlu nikad nećeš biti potpun. Zato ćeš se,ni ne znajući zašto,svejedno ipak,uvijek dizati i ponovno skakati. Jer svaka stanica u tvom tijelu zna da neće ostvariti svoju svrhu i da neće biti potpuna dok ne poletiš. Zato si ovdje,prijatelju,i to si oduvijek znao. Zato da ubiješ tog zmaja koji te drži na tlu,i poletiš.”

“Bila je to slika raja koju sam tražio. Rajskoga vrta koji još uvijek postoji i nije prazan i pust,nego ga naseljavaju ljudi,posljednji čuvari uspomene na početak, na mitski poredak svijeta,na bezvremeno stanje uma i duha.”