Evo Morales

Na ulicama Bolivije, posebno glavnog grada La Paza, na kojima su se ljudi oduvijek skupljali radi iskazivanja nezadovoljstva vladajućom politikom, sada vlada euforija. Ljudi do jučer različitih političkih uvjerenja sada stupaju rame uz rame, sa transparentima podrške novom predsjedniku. Srednjoj klasi su proradile emocije prema siromašnima, a siromašni opraštaju donedavnu aroganciju malo imućnijih. Većinsko domorodačko stanovništvo, Indijanci Anda, stupaju uz rame sa bijelcima i mesticima liberalnog političkog opredjeljenja. Bolivijci napokon na političkom obzoru najsiromašnije latinoameričke zemlje vide svjetlo. Optimizam je zavladao u zemlji koja je u 180 godina svoje, uvjetno rečeno, 'nezavisnosti' promijenila gotovo 200 vladara. Na svakom koraku Bolivije osjeća se nada da će novi predsjednik izdržati cijeli svoj petogodišnji mandat. Odakle ta energija? Pogotovo u tako napaćenom narodu, odavno sitom bilo kakvih predizbornih obećanja? Sva ta energija, miris promjene i revolucije, dolaze od jednog čovjeka, čovjeka iz naroda: Eve Moralesa.

On je uspio svojim radikalnim idejama i iskrenom, ponekad čak preiskrenom i pomalo nespretnom retorikom, osvojiti predsjedničke izbore 18 prosinca prošle godine. Prvi put u zadnje 24 godine, otkad se Bolivija opredjelila za parlamentarnu demokraciju, jedan čovjek je osvojio više od 50% + 1 glas, što po njihovom ustavu kazuje da direktno preuzima funkciju predsjednika bez da ga mora potvrditi parlament. Točnije, osvojio je 54% glasova i usprkos općeprihvaćenoj sumnji u nepravilnost izbora te mnoštvu nevažećih listića, a njegova popularnost i dalje raste. Posljednje ankete pokazuju da uživa podršku 74% biračkog tijela. Uspio je ujediniti dotad sukobljenu lijevicu i donekle šokirati i razoružati svoje političke konkurente. Dosad slabo poznata zemlja u srcu Južne Amerike, odjednom je skočila na međunarodnu političku agendu, a njen lider počeo se s jedne strane mistificirati i uspoređivati sa nasljednikom Che Guevare, a s druge ismijavati zbog svog tradicionalnog odjevanja, relativne formalne neobrazovanosti, čak i naivnosti. Koliko je njegova pojava važna za međunarodnu politiku, vidjet će se u skoroj budućnosti. Tko je dakle taj Evo Morales?

PASTIR LJAMA I OVACA Rođen prije 46 godina u malom selu Orinoca u Andama, od svojih je najranijih dana bio suočen sa siromaštvom i teškim životnim uvjetima seljaka. Njegovoj majci Marii i ocu Dionisiu, od sedmero djece, četvero je umrlo prije drugog rođendana. Uz osnovno školovanje Evo je morao raditi kao pastir ljama i ovaca, a iz tog razdoblja života često navodi primjer dna siromaštva koje je dosegao: "Dok su stada pasla, ja sam uz cestu tražio kore naranča i banana koje su bacili putnici iz buseva, da utažim glad"

Već u školi, istaknuo je svoj liderski i socijalni duh. S 13 godina osnovao je seosku nogometnu ekipu i nazvao je "Bratstvo". Novcem od prodaje ljamine vune kupio je loptu i dresove "Bio sam kapetan, trener, vlasnik i sudac", sjeća se. Radio je i kao trubač i pekar, dogurao do trećeg razreda srednje škole, a potom se zbog ekonomskog kolapsa njegove regije, s obitelji i još 25000 očajnika preselio u regiju Chapare u potrazi za jeftinom i plodnom zemljom. Pronašli su malen komad zemlje idealan za uzgoj koke, koja je postizala vrlo dobru cijenu na tržištu. Baš kad je posao krenuo, Reaganova administracija pojačala je 'rat protiv droge' i počela financirati bolivijske militantne postrojbe da potpuno iskorijene koku. Vidjevši vlastitim očima kako živog spaljuju predstavnika cocalerosa (uzgajivača koke), Morales je ostao potresen. Probio se na čelo sindikata cocalerosa i organizirao brojne protestne skupove i marševe. Sve se više politički angažirao shvativši da je to jedini način da promijeni stvari na bolje. 1995.godine, osnovao je političku stranku MAS, Movimiento al Socialismo (Pokret prema socijalizmu), a 2002. godine se kandidirao za predsjednika i zamalo pobjedio.

Evo Morales je Aymara, koji uz Quechue čine domorodačko, starosjedilačko stanovništvo Bolivije, većinsko u odnosu na mestike i bijelce. On je iznikao iz indijanske tradicije i nije je se odrekao prikupljajući političku moć. Ljudi koji ga znaju kažu za njega da se nije iskvario, da je ostao jednostavan, iskren, vedar i dobronamjeran. Voli sport, posebno tenis i nogomet, voli čitati, sluša tradicionalnu andsku muziku i voli plesati iako je naučio tek nedavno. O ljubavi ne voli pričati javno, priznaje da ima družicu ali ne otkriva njen identitet. Na pitanja o braku uvijek odgovara: "Na ovoj visini teško mi je uz sve probleme razmišljati još i o tome". Ima dvije kćeri iz proteklih veza. Smatra sebe sretnom osobom.

Evo Morales je marljiv samouk te inteligentan i karizmatičan vođa. Njegova retorika je iskrena i temperamentna. Lako se zanosi, pa bez imalo nelagode, stisnute šake proziva S.A.D. neprijateljima broj jedan, čak odlazi tako daleko da kaže da su rezultati izbora na kojima je on postao predsjednik "Najveća noćna mora za Amerikance". Znanci za njega kažu da je indulgentan prema slabijima, ali nepopustljiv, beskompromisan, čak inatljiv prema jačima. Njegova revolucionarna retorika uspoređuje se s povijesnim ikonama Latinske Amerike: Simonom Bolivarom i Che Guevarom. Posljednji je svoju burnu karijeru okončao upravo u Boliviji, gdje je došao rasplamsati narodnu, antiimperijalističku revoluciju, a dočekao ga je metak Bolivijske vojske. Mnogi mediji zato kažu da Evo nastavlja gdje je Che stao, kreirajući pritom histeriju i iskrivljujući realnost, ali i sam Morales to opovrgava. Kaže da poštuje kubansku revoluciju i Che Guevaru, ali se ne slaže s metodom oružane borbe "Možda je to bio recept za pedesete i šezdesete, ali danas trebamo demokratsku, nenasilnu revoluciju."

KAUBOJI SANTA CRUZA Unatoč vlastitoj volji za vođenjem Bolivije u boljitak te uživanju povjerenja i podrške naroda, Morales je svjestan težine problema s kojima je suočen: glad, nepismenost, sveprisutna korupcija, goleme razlike u bogatstvu i moći unutar stanovništva, rasizam, drska i bezočna vojska, prijetnje regije Santa Cruz za odcjepljenjem...

Morales smatra da je korijen problema u kolonijalnom i neoliberalnom modelu. "Slobodno tržište je dobra zamisao," kaže "ali sve dok je toliko nepravde u svijetu, ono se ne bori protiv siromaštva već protiv siromašnih! Model slobodnog tržišta nije funkcioirao u Boliviji, pa se proces privatizacije osnovnih dobara i prirodnih resursa mora obrnuti". Jedno od glavnih predizbornih obećanja bilo mu je upravo preuzimanje kontrole nad državnim rezervama plina, koje su druge najveće na američkom kontinentu te na također povelikim rezervama nafte. No, učini li to ozbiljno će ugroziti strane investicije, čiji je pad u posljednjih nekoliko godina ionako drastičan. Dobar izlaz iz problema nudi mu se upravo na kontinentu, a pregovori s Chavezom, predsjednikom Venecuele, već su otpočeli: Bolivija bi uskoro mogla biti pozvana da se priključi Petrosuru, argentinsko-brazilsko-venecuelanskom energetskom udruženju. Brazil je daleko najveći uvoznik bolivijskog plina (sveukupni bolivijski izvoz u Brazil je tri puta veći nego u S.A.D.) pa mu je u interesu da se država stabilizira. Ako se to dogodi, Morales će imati dobre karte u rukama, no drugi problem dolazi iz amazonske nizine, istočne trećine zemlje koja graniči sa Brazilom i sadrži veći dio bolivijskih rezervi plina i nafte. To je regija koja se zove po svom glavnom gradu Santa Cruzu, najmodernijem, najprogresivnijem te odnedavno najmnogoljudnijem gradu Bolivije. Tamo gotovo bijeli mestici teže teksaškom stilu života uživajući čvrste veze sa naftaplinskom industrijom i prihod od šećera, kaučuka, soje, banana i drva, a 'u slobodno vrijeme' krče džunglu, dižu rančeve, te potpuno kopirajući 'kauboje' upravljaju stadima goveda. Oni već godinama sanjaju o nezavisnosti od siromašne i indijanske planinske Bolivije te o isključivoj kontroli nad bogatstvom svoje regije. Ako Morales na nekom drugom pitanju razljuti Washington, analitičari smatraju, on bi mogao početi financirati i ohrabrivati separatizam Santa Cruza. A to bi moglo biti upravo pitanje koke, koje nije toliko važno ekonomski koliko povijesno, kulturno, simbolično i principijelno.

SVETI LISTOVI KOKE Listovi koke su temelj na kojem je izgrađena indijanska kultura Anda. Njihovo konzumiranje žvakanjem ili kuhanjem u čaju već je tisućama godina svakodnevni običaj lokalnog stanovništva kojim se bore protiv gladi, umora, te ponajviše efekata visine. Zabraniti koku zbog toga što se iz nje radi kokain, gotovo je podjednako suludo ideji zabrane maka jer se iz njega radi heroin. Morales već provodi međunarodnu kampanju za skidanje koke s popisa droga Ujedinjenih Naroda. Ethan Nadelmann, izvršni direktor Drug Policy Alliancea u tome ga podržava ističući: "Zabrana međunarodne trgovine proizvoda baziranih na koki nema uporište ni u znanosti ni u zdravstvu. Koka zaslužuje jednake uvjete za legalno nadmetanje na međunarodnom tržištu kao kava."

Sjedinjene Države se od 1948 godine bore za iskorijenjivanje koke kao biljke. Amerikanci konzumiraju 50% ukupnog svijetskog kokaina. Nekoć vodeća u proizvodnji kokaina, Bolivija sada zauzima treće mjesto iza Kolumbije i Perua, sa 107 tona bijelog praha proizvedenog prošle godine. Morales namjerava pojačati borbu protiv kokaina, ali ne po neuspjelom američkom modelu. On smatra da bi već zabrana uvoza određenih kemijskih supstancija koje su potrebne da se kokain procesuira iz koke, a koji se ne proizvode u Boliviji, bila velik korak. Naručio je studiju procjene koliko veliko može biti legalno tržište koke da zadovolji domaće potrebe i prema tome želi uskladiti državne zakone. Namjera mu je da ti zakoni nikako ne ograničavaju prosječnog Bolivijca kojem je koka "kruh svagdašnji, a ne izvor zarade!"

I na američkoj strani svjesni su da njihova 'anti-drug' politika ne žanje uspjehe jer proizvodnja kokaina i dalje raste unatoč njihovim nasilnim spaljivanjima plantaža koke. "Sjedinjene države moraju promijeniti politiku i retoriku prema toj regiji" kaže Julia Swaig iz američkog Vijeća za međunarodne odnose, "Na Latinsku Ameriku najčešće preusko gledamo. Trgovina, terorizam i droga su tri glavna politička prioriteta ove administracije u toj regiji. No, ti su prioriteti u potpunom neskladu s tamošnjom stvarnosti - dubokim socijalnim, klasnim i etničkim problemima."

OSOVINA DOBRA Analitičari smatraju da je problem Latinske amerike u načinu na koji se demokratska revolucija proširila kontinentom nakon Hladnog rata: proces demokratizacije i ekonomske liberalizacije potaknuo je nerealna očekivanja o brzom prosperitetu. Razočaranje u taj sistem, dovelo je do političkog skretanja Latinske amerike u lijevo, koje je počelo 1998. kad je Hugo Chavez postao predsjednik Venezuele. Tu je oduvijek bio Fidel Castro iz Kube, a pojavili su se Lula de Silva u Brazilu, Vasquez u Urugvaju, Kirchner u Argentini, a ove godine i Michelle Bachelet u Čileu. Reagirajući na Bushev termin 'osovina zla', a u sklopu antiameričke politike, Chavez je skovao složenicu 'osovina dobra', prozivajući sebe, Castra i Moralesa njenim najjačim akterima. Evo Morales se pak pridružio valu, iznoseći svoju sanjarsku ideju o Latinskoameričkoj Uniji. "Imam viziju integracije, nalik Europskoj Uniji, s jednim tržištem, jednom valutom i korporacijama koje su podređene državi."

Prije samog ustoličenja za predsjednika, Morales je odradio međunarodnu turneju, posjetivši Kubu, Venecuelu, Brazil, Kinu, Južnoafričku republiku, Francusku, Belgiju i Španjolsku. Kod uglednika sa svog kontinenta dobio je podršku te već dogovorio financijsku i stručnu pomoć. Posjeti ostalim zemljama protekli su u očekivanom diplomatskom tonu, a kod Španjolaca je bio ismijan. Još za vrijeme njegove predizborne kampanje nazvao ga je čovjek koji se predstavio kao Jose Luis Zapatero, premijer Španjolske. Pričao je s njim punih pola sata preko telefona, da bi sljedeći dan saznao kako se radilo o komedijašu sa radia Espaňa. Iako mu je U Španjolskoj stvarni premijer u ime vlade oprostio dio Bolivijskog duga, nije se s njim htio pojaviti na konferenciji za tisak, tražeći izgovor u diplomatskom protokolu.

Evo Morales možda ne ostavlja dobar dojam pojavljujući se pred velikim svjetskim čelnicima u svojoj jakni od ljamine vune, lagano raskopčanoj košulji bez kravate i "smiješnoj" frizuri. No, za Boliviju je započelo novo doba. Nakon što je pet stoljeća bivalo prezreno i ponižavano, većinsko domorodačko stanovništvo dobilo je po prvi put svog predsjednika. Spremni su da vladaju Bolivijom i vode je s kokom u 21. stoljeće. Andski nacionalizam je osvješten, kao i ideja socijalne pravde temeljena na lokalnoj tradiciji. Evo Morales je probudio lava. Sad se mora spremiti da ga zajaši.